Umjesto priče o demokratskoj transformaciji našeg društva, o sprovođenju neophodnih reformi, borbu protiv korupcije i partitokratije, jedna od glavnih tema u Crnoj Gori je ponovni pokušaj manipulacije i dezinformisanja građana i građanki kroz plasiranje teze o “jednom antifašističkom pokretu” ili jednostavnije rečeno kroz izjednačavanje onih koji su se borili protiv fašizma i nacizma i onih koji su im vjerno služili.
Redakcija portala Raskrinkavanje.me se više puta bavila temom revizije istorije. Kroz različite vrste članaka pokušavali smo čitaoce podsjetiti da se u vremenu populizma, brzih istina i stručnjaka sa društvenih mreža, jako važno vratiti istorijskim činjenicama i izvorima. To nijesmo radili jer želimo živjeti Drugi svjetski rat i njegove strahote. To smo radili zato što ne želimo dozvoliti da se danas za potrebe političkih agendi, na neistinama, kreira neka nova prošlost.
Radili smo i radićemo. Tako smo prošlog mjeseca analizirali poruku mitropolita SPC Joanikija da je četnički komandant i ratni zločinac Pavle Đurišić “junak nepobjedivog karaktera” (I,II). Danas nastavljamo analizom značenja poruka koje je drugi, mitropolit SPC Metodije, poslao u skorašnjem pomenu četničkom komandantu Draži Mihailoviću i nekim lokalnim saradnicima okupatora.
Pozivamo građane da povećaju pažnju onda kada im se nude teme iz Drugog svjetskog rata. Da čitaju kredibilne istorijske izvore i razmišljaju o tome kakve im se poruke šalju i zašto to neko radi. I da ne dozvole da im se serviraju kafanske istine, niti da im se nametne “krivica” zbog uloge njihovih predaka u ovim sukobima. Jer nije najvažnije pitanje na kojoj su strani bili vaši đed ili baba već na kojoj se strani vi nalazite danas.
Bombe su padale svuda: Kako crkva iskrivljuje istorijske fakte
Jedan od mitropolita Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori (SPC), Metodije Ostojić je nedavno održao pomen četničkom komandantu i ratnom zločincu Draguljubu Mihailoviću i njegovim saborcima. U prigodnom govoru koji je održao tom prilikom on je saopštio veliki broj istorijski netačnih tvrđenja na kojim je bazirao političke poruke svoje besjede. Redakcija Raskrinkavanja će se u ovom serijalu pozabaviti nekim od njegovih najvažnijih tvrdnji.
U dijelu govora u kome nam sugeriše da su zapadni saveznici ubili više ljudi nego fašisti i nacisti (zamislite to) Mitropolit nam nudi neistinu staru gotovo 80 godina: savezničko bombardovanje je bilo usmjereno samo na prostore u kojima živi srpski narod i da, kako on kaže “fašistički Zagreb” saveznici nijesu “dirali”.
Ova izjava predstavlja nastavak širenja netačnih stereotipa, narativa i teorija zavjere kojima se želi predstaviti da su zapadni saveznici bombardovali ciljeve isključivo na teritoriji današnje Srbije i Crne Gore sa ciljem da, u koordinaciji sa NOB, unište biološku supstancu “pravoslavnog življa”.
Zanimljivo je da je ovaj obrazac postavljen još u vremenu kad se ovo bombardovanje dešavalo, a u današnjem vremenu se intenzivnije forsira u posljednjih desetak godina, prije svega u medijima iz Srbije, bliskim njenom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Naravno ove narative preuzimaju za to osnovani mediji u Crnoj Gori i nastavljaju dalje da ih šire u našem medijskom prostoru i na društvenim mrežama.
No, da se malo pozabavimo činjenicama i relevantnim istorijskim izvorima.
Intenzivnije savezničko bombardovanje Jugoslavije se dešava od sredine 1943. do kraja 1944. godine. Saveznici (Britanija, SAD, a bilo je i dejstava vazduhoplovstva SSSR i Italije) su bombardovali gradove ili područja kroz koja su prolazile važne komunikacije, željezničke čvorove i mjesta u kojima se postojala vojna proizvodnja za potrebe fašističke Njemačke ili značajna koncentracija njemačkih vojnika i njihovih domaćih pomagača. Međutim, ova su bombardovanja izazvala i brojna razaranja i uništavanja materijalnih dobara i ubistva civilnih stanovnika. Ovo se naročito odnosi na tzv. strateško bombardovanje koje je obavljano sa velikih visina.
U toku tog perioda zaista jesu bombardovani mnogi gradovi u Srbiji (Beograd, Niš, Leskovac, Pančevo…) i Crnoj Gori (Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje, Cetinje…) koji su doživjeli značajna materijalna razaranja i civilne žrtve.
Međutim, bombardovanje se ne dešava, kako to mitropolit propagira, samo u “krajevima gdje živi srpski narod” već i u ostalim krajevima Jugoslavije. Višestruke napade i civilne žrtve doživjeli i Maribor, Zagreb, Split, Sarajevo, Dubrovnik, Ston, Trogir, Banja Luka, Osijek, Bosanska krupa, Derventa, Nova Gradiška, Zadar, Šibenik, Slavonski Brod, Vinkovci, Rijeka, Bihać, Pelješac i mnogi drugi jugoslovenski gradovi, sela i mjesta. (znaci.org, arhiva velikog broja dokumenata o bombardovanju spomenutih mjesta).
U nekim od mjesta koja su doživjela intenzivno bombardovanje od strane saveznika a koja su van današnjih teritorija Srbije i Crne Gore, prije Drugog svjetskog rata jeste živio određeni broj Srba. Oni su u genocidu i etničkom čišćenju koje je nad njima učinio ustaški režim, već od aprila 1941, mahom bili dislocirani i poslati u koncentracione logore za djecu i odrasle.
Kontroverze vezane za savezničko bombardovanje su i u onom vremenu obilato korišćene za postizanje političkih ciljeva različitih aktera. Kvislinški aparati u Srbiji i Crnoj Gori, ali i predstavnici Nezavisne države Hrvatske (NDH) su u ondašnjoj štampi čak pokušavali iskoristiti ovo bombardovanje da bi opravdali svoju saradnju sa fašistima.
Tako kvislinški funkcioner iz Nikšića za medije kaže: “…Engleske bombe bile su namijenjene tim našim rodoljubima i nikome drugome, a preko njih cijelom našem narodu. Naš narod će znati da to pravilno ocijeni, i neka se saveznici ne čude, ako će on u odgovoru na takvo postupanje sa njihove strane … samo još više produbiti svoju iskrenu saradnju sa oružanim snagama Njemačkog Rajha… I ako smo u ovaj rat ušli kao neprijatelji, dokazale da im interesi našega kraja i življa više leže pri srcu, nego li našim dičnim saveznicima… (Branislav Kovačević, savezničko bombardovanje Crne Gore 1943-44.)
Iako postoji veliki broj dokumenata o intenzivnom i višestrukom savezničkom bombardovanju gradova na teritoriji ondašnje NDH (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) i Slovenije, mitropolit Metodije izgleda zaboravio ovu lekciju iz istorije ili je se iz drugih razloga nje nije želio prisjetiti.
Slične narative o posebnom stradanju jednog naroda u savezničkom bombardovanju, u ovom slučaju Hrvata, a ne Srba, imao je Metodijev kolega sveštenik, tadašnji šef katoličke crkve u NDH. Naime, protest protiv bombardovanja Zagreba 22. februara 1944. je uputio i zagrebački nadbiskup dr Alojzije Stepinac. On je tih dana uputio dva pisma. Jedno kardinalu Maljoneu, i drugo britanskom ambasadoru u Vatikanu, Osbornu. Stepinac piše „da nijedan narod tokom ovog rata nije toliko svirepo tučen kao nesretni hrvatski narod”.
„Pod nadzorom i po volji nekih velikih sila u zemlji se bore svi protiv svih. Prvo su bila pretvorena u prah sela, a potom i uništeni gradovi, dobrim dijelom od njemačkih aviona, ali najviše razornom akcijom savezničke avijacije. Izgleda kao da se čitav svijet zavjerio protiv malog naroda, koji nije imao ni snage ni mogućnosti da se suprotstavi onima koji uništavaju živote i imovinu.” Stepinac na kraju poentira da su Hrvati tokom vjekova bili „posljednja brana protiv azijske invazije Evrope” i da će ih bombardovanje na kraju odvesti u ekstremnost i pomaganje destruktivnih snaga. Zato moli da se ne razara bez prijeke potrebe, „kako ne bismo trpjeli od onih od kojih u najmanju ruku očekujemo razumijevanje”. (Dragoljub Živojinović, Vatikan, Katolička crkva i Jugoslovenska vlast 1941-1958.)
Stepinac je svoj protest zbog bombardovanja Zagreba pretočio u izjavu za ondašnje novine: “Nakon bombardiranja Zagreba sa strane angloameričkih bombardera, od kojeg su bombardiranja veoma stradali i crkveni objekti dao je Preuzv. G. Nadbiskup protestnu izjavu u dnevne novine koju donosi i ovaj dnevnik. Također su dali priznanje i svi pošteni Hrvati koji ne mogu podnijeti da im se ruše gradovi.” (Željko Karaula, Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca 1934-1945, iz arhiva UDBA-e)
Savezničko bombardovanje Jugoslavije nije bilo bez posljedica i na odnose sa NOB. Kao ilustraciju dajemo protest ondašnjeg funkcionera NOB Mitra Bakića upućen savezničkoj komandi.
“Krajem novembra 1944. pukovnik Mitar Bakić, načelnik Kabineta maršala Tita, uputio je protest vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga u kome traži da se osnuje komisija koja će ustanoviti ko je krivac za nesrećne slučajeve pri bombardovanju i utvrdi naknadu štete. Na sastanku sa general-pukovnikom vazduhoplovstva Eliotom, zapovjednikom vazduhoplovnih snaga za Balkan i brigadirom Maklinom, održanom 7. decembra 1944. u Beogradu, Tito se osvrnuo na slučajeve kada su saveznički avioni slučajno bacali bombe koje su izazvale velike ljudske žrtve i materijalne štete. Ističući veliku korist od taktičkih i strategijskih bombardovanja saveznika za NOV i POJ… Tito je istakao potrebu uspostavljanja tješnje veze između aviona i oficira za vazdušnu vezu, koji se nalaze uz sve isturene jedinice, kao i to „da ne želi da dođe do bilo kakvog strategijskog bombardovanja ukoliko ga ne odobri Vrhovni štab NOVJ. Ukoliko se te veze poboljšaju, taktičkog bombardovanja može biti.
U vezi sa ranijim predlogom pukovnika Mitra Bakića da se formira komisija koja bi ustanovila krivce za nesrećne slučajeve pri bombardovanju i utvrdila naknadu štete, učesnik sastanka kapetan J. B. Selby smatra da to „ne predstavlja način saobraćaja između Saveznika”. Na sastanku je dogovoreno:
a) da se poduzme sve kako bi se što efikasnijima učinile veze između snaga NOVJ i Balkanskih zračnih snaga i spriječili slučajevi nehotičnog bombardovanja;
b) da se, kao znak dobre volje, na područje Bijelog Polja izbaci specijalna pošiljka hrane i ostalog materijala, u vrijeme koje će dojaviti Vrhovni štab NOVJ.” (Branislav Kovačević, savezničko bombardovanje Crne Gore 1943-44.)
Za kraj, kako bi čitaocima dočarali ondašnji kontekst i odnos prema, u nekim slučajevima pretjeranoj, nemarnoj i brutalnoj upotrebi savezničke avijacije, dajemo crticu iz dnevnika Vidoja Žarkovića u koje opisuje bombardovanje Podgorice 1944. godine:
“Sa položaja u Piperima više puta smo posmatrali kako saveznički avioni bombarduju Podgoricu u kojoj su se nalazili Njemci, četnici i italijanski fašisti. Ubrzo smo saznali da je u jednom od tih bombardovanja poginuo i zloglasni četnički komandant Đorđije Lašić….
… U Podgoricu smo stigli 19. decembra uveče zajedno sa borcima jedinica koje su je toga dana oslobodile. Pritisla nas je teška tuga kada smo vidjeli kako izgleda taj tek oslobođeni najveći crnogorski grad. Podgorica je do temelja bila razorena od silnog višestrukog savezničkog bombardovanja! Nigdje čitave kuće. Svuda samo kamen i ruševine! Prisjetio sam se kako smo se radovali posmatrajući sa položaja u Piperima i Kučima kako saveznici tuku Podgoricu, koja je bila puna Njemaca i četnika. Danas smo, kao oslobodioci Podgorice, ovako do temelja razorene, nesrećni umjesto da se radujemo!” (Vidoje Žarković, Stazama Slobode)
Kao što ste mogli da vidite, izjava mitropolita Metodija da saveznici nijesu dirali “fašistički Zagreb” i da su bombardovali samo “krajeve gdje živi srpski narod” ne odgovara istorijskim činjenicama i predstavlja njihovu opasnu reviziju i zloupotrebu crkve u cilju ostvarenja njegovih političkih ciljeva. Izjava je dio šireg narativa koji Srbe prikazuje kao žrtve Zapada, pa čak i kada se bore na istoj strani sa zapadnim saveznicima.