Predlog Zakona po kojem nevakcinisana djeca ne mogu da idu u vrtić podnijeli su Skupštini poslanici Albin Ćeman, Dragana Vučević, Dane Marković, Vaso Obradović, Amer Smailović i Nikola Camaj, a usvojen je po hitnom postupku desetak dana kasnije, krajem godine.
Prema zakonu, potvrdu o urednom vakcinalnom statusu može izdati isključivo izabrani pedijatar.
Propisane su i novčane kazne od 300 do 2.000 eura za roditelje, usvojioce ili staratelje koji ne obezbijede djetetu sprovođenje obavezne imunizacije. Takođe, kazne se kreću od 1.500 do 20.000 eura za pravna lica koja ne poštuju zakonske obaveze. Predviđene su kazne i za ljekare koji izdaju potvrde suprotno propisima.
Nedugo nakon što je zakon usvojen, a javnost upoznata sa odredbom zakona, kojom je predviđena obavezna vakcina kao uslov za upis u predškolsku ustanovu, na sajtu Skupštine pokrenuta je peticija kojom se traži ukidanje obavezne vakcinacije djece i uslovljavanja boravka u vrtićima vakcinalnim statusom, uz tvrdnje da vakcine izazivaju autizam i masovnu smrtnost.
Peticiju je na elektronskoj platformi Skupštine Crne Gore pokrenula NVO Plava planeta, a kao inicijator je potpisan Predrag Perak. Peticijom se traži ukidanje obavezne i kako navode „prisilne“ vakcinacije.
U međuvremenu, Ustavnom sudu podnešene su i dvije inicijative za ocjenu ustavnosti člana zakona kojim je upis u vrtić uslovljen vakcinacijom.
U inicijativama se tvrdi da je osporeno zakonsko rješenje suprotno Ustavu i potvrđenim međunarodnim konvencijama jer se, između ostalog, tvrde podnosioci, krši pravo na predškolsko obrazovanje i vaspitanje i nesrazmjerno ograničenje ljudskih prava. Traži se i određivanje privremene mjere, da Ustavni sud naredi obustavu pojedinačnih akata i radnji donijetih na osnovu osporenih zakonskih odredbi, zbog nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica po prava djece”.
“Ustavni sud Crne Gore primio dvije inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti čl. 41 i 42 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji propisuju kao uslov za boravak djece u javnim i privatnim predškolskim ustanovama da je sprovedena obavezna vakcinacija, osim u slučajevima postojanja trajne medicinske kontraindikacije za određenu imunizaciju”, kazao je PR Ustavnog suda Danilo Ajković.
A kako je pitanje vakcinacije regulisano u zemljama regiona i Evropi?
U evropskim državama ne postoji jedinstven model obavezne vakcinacije, već se politike razlikuju od zemlje do zemlje. Prema podacima iz komparativne analize vakcinalnih politika u 30 zemalja Evropske unije i Evropskog ekonomskog prostora, dio država ima zakonom propisanu obaveznu imunizaciju djece, dok se druge oslanjaju isključivo na preporuke zdravstvenih vlasti.
Obaveznu vakcinaciju za više bolesti imaju, između ostalih, Bugarska, Hrvatska, Češka, Francuska, Mađarska, Italija, Letonija, Poljska, Slovačka i Slovenija.
U tim zemljama zakonom su propisane vakcine protiv difterije, tetanusa, velikog kašlja, hepatitisa B, dječije paralize, malih boginja, zaušaka i rubeole, a nepoštovanje propisa može rezultirati novčanim kaznama ili drugim administrativnim mjerama.
Francuska i Italija su među zemljama koje su posljednjih godina pooštrile propise nakon pada obuhvata imunizacije i pojave epidemija malih boginja. U Francuskoj je broj obaveznih vakcina proširen sa tri na jedanaest, dok Italija nevakcinisanoj djeci ograničava upis u vrtiće i izriče kazne roditeljima.
Njemačka ima djelimičan model – vakcinacija protiv malih boginja je obavezna za djecu koja pohađaju vrtiće i škole, dok su vakcine protiv zaušaka i rubeole preporučene, ali ne i obavezne.
S druge strane, zemlje poput Austrije, Španije, Grčke, Luksemburga i nordijskih država nemaju obaveznu vakcinaciju, već se oslanjaju na dobrovoljno učešće roditelja, informisanje i visok stepen povjerenja u zdravstveni sistem. U tim državama vakcine su besplatne i lako dostupne, ali nema zakonskih sankcija za roditelje koji odbiju imunizaciju.
Analize pokazuje da se obavezna vakcinacija najčešće uvodi u zemljama koje bilježe pad obuhvata imunizacije ili epidemije bolesti koje su se ranije smatrale iskorijenjenim, poput malih boginja. Cilj takvih mjera je zaštita kolektiva, naročito djece koja zbog zdravstvenih razloga ne mogu biti vakcinisana.
Posebno značajna u ovom kontekstu je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vavřička i drugi protiv Češke Republike iz 2021. godine, koja se odnosila na češki sistem obavezne vakcinacije djece protiv određenih zaraznih bolesti.
Evropski sud za ljudska prava je 2021. godine, u predmetu Vavřička i drugi protiv Češke Republike, ocijenio da češki sistem obavezne vakcinacije djece ne krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Sud je naveo da takva mjera predstavlja miješanje u pravo na privatni život, ali da može biti opravdana zaštitom zdravlja i prava drugih, ukoliko je propisana zakonom, proporcionalna i ne podrazumijeva fizičku prinudu. Presuda ne obavezuje države da uvedu obaveznu vakcinaciju, već potvrđuje njihovo pravo da same uređuju ovu oblast u skladu sa svojim zdravstvenim politikama.
Praksa u susjedstvu
U Srbiji, pravni okvir za obaveznu vakcinaciju djece propisan je kroz Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik RS”, br. 15/2016), kojim se uređuje sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti i utvrđuje obaveza imunizacije protiv niza zaraznih bolesti. Iako tekst zakona ne sadrži eksplicitnu odredbu u samom tijelu zakona da je vakcinacija formalni uslov za upis u predškolsku ustanovu, u interpretaciji i praksi nadležnih organa se zahtijeva da roditelji prilikom upisa dostave dokaz o obavljenoj vakcinaciji u skladu sa obaveznim programom imunizacije, a postoje i sankcije predviđene za roditelje koji ne obezbijede vakcinaciju djece prema propisima.
U Albaniji, obavezna vakcinacija djece uređena je kroz Law No. 15/2016 “On the Prevention and Control of Infectious Diseases”, kojim se propisuje da je prevencija i kontrola zaraznih bolesti obavezna i da za djecu koja ulaze u obrazovne ustanove (vrtiće, škole) treba da postoji dokaz o vakcinaciji prema obaveznom kalendaru, uz jasnu primjenu obaveze dostavljanja vakcinalnih potvrda prilikom upisa, dok zakon predviđa i kaznene odredbe za one koji ne poštuju obaveznu imunizaciju.
UNICEF, kazao je Senad Begić iz UN fonda za djecu, niti podržava niti promoviše obaveznost vakcinacije.
“I to iz dva razloga. Prvi zato što postoji obilje dokaza koji ukazuju na ograničenu učinkovitost ovakve intervencije. I drugi, možda i bitniji, je taj da apsolutno nikako ne možemo podržati bilo kakvo uslovljavanje jednog dječjeg prava drugim što, nažalost, neke države primjenjuju”, poručio je Begić.
Uvođenje obavezne vakcinacije kao uslova za boravak djece u vrtićima u Crnoj Gori inspirisan je primjerima iz regiona i šire Evrope. Iako se pojavljuju pokušaji osporavanja zakona kroz plasiranje dezinformacije o vakcinama, jasna i dosljedna primjena zakonskih obaveza, uz pravovremenu komunikaciju i edukaciju roditelja, ključna je za uspjeh vakcinalnih programa i očuvanje kolektivnog zdravlja.