Nedavno mu je u gostima bio i jedan čovjek iz Hrvatske, diskutabilne biografije i muzičkog opusa, a njegovo ime je Miroslav Škoro. Rakčević je na društvenim mrežama objavio da mu je Škoro bio gost i u međuvremenu izbrisao te postove. Ali, oni nijesu promakli medijima iz pro-srpskog korpusa, koji su se okomili na Škorovu posjetu Smokovcima, pa pišu: (1, 2, 3) (arhivirano: 1, 2, 3)
CETINJE DOČEKALO SVOG PJEVAČA Dobro došao, ustašo!
MIROSLAV ŠKORO NA CETINJU Simbol ustaštva slobodno šeta i pjeva po crnogorskoj prijestonici
Mitropolita tuže dok na Cetinju pjeva ustaša Škoro!
U tekstovima se govori o ugroženom srpstvu i Škorovom ustaštvu:
“Dok se srpskim vjernicima i sveštenstvu na Cetinju godinama zabranjuju osnovna prava i sloboda kretanja, u srcu nekadašnje srpske prijestonice, bez ikakvog otpora, šeta i pozira hrvatski pjevač i bivši političar Miroslav Škoro – čovjek koji je postao glasnogovornik ustaške ideologije i simbol kulturne revizije zločina nad Srbima…” piše sjetnim tonom Aloonline.me.
Tekstovi su se proširili i na Fejsbuku, uz sočne opise poput: (1, 2, 3, 4) (arhivirano: 1, 2, 3, 4)
SKUP “IZMETA” NA JEDNOM MJESTU,SEPTIČKA JAMA ZVANA CETINjE!!!
INAČE BRAĆO MOJA I SESTRE,OVO VAM SE ZOVE DEMOKRATIJA “SVE JE DOZVOLjENO AKO JE UPERENO PROTIV SRBA” TU NEMA GOVORA O MRŽNjI I NEMA PROSTORA ZA KRIVIČNU ODGOVORNOST!!!
Je li Škoro bio na Cetinju i što je sporan?
Potrebno je naglasiti da je Škoro slobodan građanin Hrvatske, nije mu zabranjen ulazak u Crnu Goru i može da se kreće kuda želi. Čak se bavio i politikom i bio je predsjednički kandidat.
Pretragom nije moguće doći do podatka da je pjevao ili da je šetkao po Cetinju. Zbog njegove regionalne popularnosti, to bi osim navedenih portala objavili i oni drugi, relevantniji.
Prema snimcima i printskrinovima izbrisanih postova iz Rakčevićeve vinarije da se zaključiti da je gostovao u Smokovcima, dakle 15-ak kilometara od Cetinja, te da se latio mikrofona i suflirao lokalnom muzičaru na svojoj možda i najpoznatijoj pjesmi – “Sude mi”.
Škoro je “Sude mi” snimio sa još spornijim Markom Perkovićem Tompsonom 2003. U pitanju je svojevrsna oda hrvatskim generalima koji su zbog ratnih zločina završili u Hagu. U prvom redu – dovodi se u vezu sa generalom Anteom Gotovinom, što je i sam Škoro jednom priznao.
Ta pjesma je iz nekog razloga popularna u Crnoj Gori, pa se iz dosta navrata izvodila na raznim manifestacijama. To je bio slučaj (arhivirano: ovdje) i nedavno, na proslavi Dana nezavisnosti u jednom restoranu, oko kojeg se takođe povela velika polemika.
Miroslav Škoro zapravo pripada žanru neke vrste narodne muzike, koja ima nacionalistički prizvuk. Iako on nije otvoreno priznao da je ustaša, niti da je nacionalista, mnogi mu spočitavaju da je upravo to. Tim prije što je snimio pomenutu pjesmu sa Tompsonom, a još su bili i kumovi, kao i momenat sa Gotovinom, kojem je suđeno zbog ratnih zločina nad Srbima.
Zanimljiv osvrt na njegovu personu i samu pjesmu “Sude mi” dao je Boris Dežulović, koji ga naziva “američkim pjevačem iz jugoslavenskog iseljeništva”. To je aluzija na njegov stint u SAD, gdje je Škoro bio od ‘89. do ‘92, odnosno spori mu se kako je izbjegao rat, a sada pjeva o raznim tipovima koji su u njemu učestvovali.
Miroslav Škoro i Marko Perković Tompson su ličnosti koje dijele i hrvatsko društvo, ne samo ona u regionu. Često su u medijima i nesporna je njihova popularnost, ma koji da je razlog u pitanju. Međutim, ono što je jasno u cijeloj ovoj priči je činjenica da Škoro nije pjevao na Cetinju pred masama, niti na nekom dešavanju, već je bio u jednoj vinariji i selu nadomak Prijestonice, što je neko snimio telefonom. Iz te posjete izvlačiti raznorazne zaključke o Cetinju, Cetinjanima, antifašizmu i drugim stvarima prosto je – neozbiljno.
Zbog svega navedenog, sporne objave dobijaju ocjenu – manipulisanje činjenicama.
Ocjenu “Manipulisanje činjenicama” dobija medijski izvještaj koji koristi poznate i tačne činjenice, ali ih interpretira na obmanjujući način. Ovi izvještaji uglavnom koriste tačne informacije za izvođenje netačnih zaključaka ili tvrdnji, čime usmjeravaju zaključke konzumenata medijskog sadržaja u pogrešnom smjeru u odnosu na stvarno značenje predstavljenih činjenica.
