Grli me brzo, žurim: Aerodorom na Novom Zelandu ne zabranjuje zagrljaje 

81

Na beogradskom aerodromu već neko vrijeme funkcioniše takozvana “kiss and fly” zona (arhivirano: ovdje), koja prevedeno znači da se možete zadržati nekih pet minuta besplatno na ulazu, kako biste se pozdravili sa najmilijima.  

Takvih zona sigurno ima i po drugim aerodromima. Ali, jedna slična inicijativa, koja pritom potiče sa Novog Zelanda, zaokupila je pažnju nekih korisnika društvenih mreža u regionu. U nekoliko objava se kaže: (1, 2) (arhivirano: 1, 2

Ludnica zvana NOVI ZELAND: Aerodromi uvode zabranu grljenja za putnike koji se opraštaju od svoje porodice 

Niti se radi o uvođenju zabrane grljenja, niti se radi o svim aerodromima na Novom Zelandu.  

Naime, na malenom aerodromu u gradu Dunedin osvanuo je znak na kojem piše: “Maksimalno vrijeme za zagrljaje je 3 minuta. Za prisnija opraštanja molimo vas da koristite parking”. Znak je dospio, kako do regiona, tako i do svjetskih medija. Zato je odluku o ograničavanju na 3 minuta ispred aerodroma morao da obrazlaže njegov prvi čovjek Den De Bono. On kaže: (arhivirano: ovdje)  

“Nismo tu da govorimo ljudima koliko dugo treba da se grle, više se radi o poruci da nastavite dalje i ostavite prostora za druge. 

De Bono je za medije objasnio (arhivirano: ovdje) da se cijela priča zasniva na tome da žele da preduprijede stvaranje gužvi na malom aerodromu, a znak je svojevrsni pandan onima na drugim aerodromima, koji upozoravaju na kazne za predugo ostajanje u drop-off zoni i sl. 

Nova uredba neće biti striktno sprovođena, osim upozorenja onima koji se grle “predugo” da pređu na drugu lokaciju. De Bono kaže:  

“Nemamo policiju za zagrljaje.” 

Zbog svega navedenog jasno je da aerodromi ne uvode zabranu grljenja, svakako ne svi aerodromi na Novom Zelandu, kako se čita iz spornih objava. U pitanju je, dakle, marketinški potez, koji je opravdano ili neopravdano zaokupio pažnju javnosti.  

Sporne objave dobijaju ocjenu – dezinformacija.  

Ocjenu “Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija.