Tako se na portalu borba.me (arhivirano) u tekstu pod naslovom „Lingvistički apsurd u Crnoj Gori: Srpski zabranjen, crnogorski nametnut” tvrdi da “svjedočimo paradoksu”. A paradoks prema Borbi ide ovako:
“Većinski narod koji govori srpskim jezikom finansira nametanje tzv. “crnogorskog jezika”, koji, uprkos pokušajima političke institucionalizacije, ne predstavlja ni lingvistički standard ni međunarodno priznatu jezičku normu. Taj konstrukt, rođen iz političkih potreba jedne uske interesne elite, progurao se kroz obrazovni sistem, javnu upravu i zvanične institucije – ne voljom građana, već dekretima i administrativnom prisilom”
Šta je međutim sporno u ovoj tvrdnji?
Prema članu 13. Ustava Crne Gore, službeni jezik je crnogorski, dok su u službenoj upotrebi i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik. Ovo znači da srpski jezik ima zvaničan status u državnim institucijama i nije zabranjen, niti je crnogorski nametnut, kako se tvrdi, već upotrebu jezika propisuje najviši pravni akt države.
Kada je u pitanju crnogorski jezik, tvrdnje da je nametnut takođe ne stoje, jer je još 2017.međunarodno priznat.
Tada je Komitet Kongresne biblioteke iz Vašingtona priznao crnogorski jezik i Crna Gora je dobila međunarodni kod za jezik.
U obrazovnom sistemu Crne Gore, nastava se izvodi na jezicima koji su u službenoj upotrebi, uključujući srpski. Građani imaju pravo da komuniciraju s institucijama na jeziku koji im je maternji, što uključuje i srpski jezik. Stoga, tvrdnja da je srpski jezik zabranjen u školama i administraciji nije tačna.
Prema popisu iz 2024. godine, 43,5 odsto građana Crne Gore izjasnilo se da im je maternji jezik srpski, dok se 36,2 odsto izjasnilo za crnogorski jezik. Ovi podaci ukazuju na značajnu upotrebu srpskog jezika u društvu, ali ne impliciraju da je crnogorski jezik “nametnut”. Da srpski nije zabranjen govore nam i podaci Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) da je tokom 2023. liLičnu kartu i pasoš na srpskom jeziku tražilo je 18.880građana.
Takođe, promjena statusa jezika u Ustavu zahtijeva dvotrećinsku većinu u Skupštini i podršku na referendumu. Ova procedura je standardna za ustavne promjene i ne predstavlja diskriminaciju prema bilo kojem jeziku.
Dakle, tvrdnje iznesene u tekstu borbe, nijesu tačne, jer kao što smo objasnili, srpski je jezik u službenoj upotrebi zajedno sa drugim jezicima koji se govore u zemlji, a crnogorski jezik nije nametnut, već međunarodno priznat.
Zato tekst borbe dobija ocjenu dezinformacija.
Ocjenu “Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija.
