Ipak ova studija je brzo našla put do naših prostora, pa su njeni nalazi na društvenim mrežama postali viralni i u njima navodno stoji: (arhivirano: ovdje)
Procenat djece koja su vakcinisana (bez obzira na broj i vrstu vakcina) koja imaju neko od hroničnih oboljenja iznosi 57%. Procenat djece koja nisu primila ni jednu vakcinu a koja imaju neko hronično oboljenja iznosi 17%. Vakcinisana djeca su zdrava u procentu od 43%, nevakcinisana djeca su zdrava u procentu od 83%. Izvor: Studija Instuta Henri Ford – Birth cohort study.
Dakle, studija nije objavljena.
Rađeno je istraživanje u okviru medicinskog centra Henri Ford, iz kojeg su reagovali povodom viralnih navoda, za koje poručuju da su dio dezinformacione kampanje. Iz te institucije ističu:
“Ovaj nacrt nije ništa dokazao. Već prva interna revizija otkrila je ozbiljne nedostatke u podacima i metodologiji, te je rad napušten. Svako ko sprovodi istraživanja javnog zdravlja složio bi se da je poređenje veoma različitih veličina uzoraka tokom različitih vremenskih perioda sa nedosljednim demografskim osnovama problematično.
Nacrt nije podnijet za objavljivanje niti je dijeljen sa javnošću jer su podaci i analize bili pogrešni, a neodgovorno je dijeliti naučno pogrešne studije sa javnošću.”
Pometnju je unio dokumentarac organizacije Informed consent action network (ICAN), nazvan “An inconvenient study”. U njemu se tvrdi da je zdravstveni sistem sa sjedištem u Detroitu sproveo istraživanje od 2017. do 2020. koje sugeriše da vakcinisana djeca razvijaju hronične bolesti u većoj mjeri nego nevakcinisana. U filmu se takođe navodi da je Henri Ford odbio da objavi rezultate istraživanja kao dio zavjere za prikrivanje podataka. Iz Henri Forda su navode odbacili kao lažne.
Na saslušanju u Senatu svjedočio je doktor Džejk Skot sa univerziteta Stenford, koji kaže da studija sadrži brojne mane, te da služi kao platforma za “neke zaista ekstremne, marginalne stavove o vakcinama i kovidu”. Mediji prenose:
“Dvije kohorte koje su istraživači uporedili – vakcinisana i nevakcinisana djeca – bile su značajno različite „od samog početka“, rekao je Skot. Ne samo da je vakcinisana grupa bila mnogo veća, već su djeca u toj grupi bila mnogo raznovrsnija grupa rasno i na druge načine od nevakcinisane grupe. I sadržala je mnogo više djece koja su rođena prijevremeno ili su patila od respiratornih tegoba pri rođenju, što ih čini podložnijim razvoju određenih hroničnih stanja kasnije.
Studija je pratila vakcinisanu djecu mnogo duže nego nevakcinisanu – u prosjeku oko dvostruko duže. Skot je rekao da je to kritična mana, posebno kada je riječ o određenim dijagnozama. „Većina ovih stanja, uključujući ADHD i teškoće u učenju, dijagnostikuje se nakon četvrte godine“, rekao je. „Dakle, još uvijek ne možete pronaći ono što ne tražite.“
Vakcinisana djeca su mnogo češće posjećivala ljekara nego nevakcinisana djeca, čak i prije pojave bilo kakvih hroničnih stanja. „Kada kombinujete ove probleme, ne mjerite efekte vakcine“, rekao je Skot. „Mjerite ko je imao više mogućnosti da bude dijagnostikovan.“
Reagovao je i Džefri Moris, profesor javnog zdravlja i preventivne medicine na univerzitetu u Pensilvaniji, šef odjeljenja za biostatistiku. On takođe ističe da je studija puna mana jer je, kako kaže, vrijeme praćenja bilo kratko i neujednačeno, djeca su imala nejednake šanse za dijagnozu, a dvije grupe su se veoma razlikovale na bitne načine. Dodaje da dvije posmatrane grupe nijesu bile slične od rođenja. Razlikovale su se po karakteristikama kao što su pol, rasa, težina kod novorođenčadi, prerano rođenje i komplikacije pri porođaju kod majke, te da su sve to faktori povezani sa kasnijim posljedicama po zdravlje. Moris poručuje:
“Oko 25% nevakcinisane djece u studiji praćeno je do mlađih od 6 mjeseci, 50% do mlađih od 15 mjeseci, a samo 25% praćeno je nakon 3. godine. To je prekratko da bi se obuhvatila većina ovih stanja. Vakcinisana djeca su, međutim, praćena mnogo duže, pri čemu je 75% praćeno nakon 15 mjeseci, 50% nakon 2,7 godina i 25% nakon 5,7 godina.
Duži vremenski period je dao vakcinisanoj djeci mnogo više šansi da se dijagnoze zabilježe u njihovim Henri Fordovim medicinskim kartonima u poređenju sa nevakcinisanom grupom. Studija ne sadrži objašnjenje za ovu razliku.
Kada se jedna grupa prati duže i u uzrastu kada se problemi obično otkrivaju, skoro uvijek će izgledati bolesnije na papiru, čak i ako su stvarni rizici isti. U statistici se ovo naziva pristrasnost nadzora.”
Moris još pojašnjava da ako ljudi u jednoj grupi češće posjećuju ljekare nego ljudi u drugoj, te osobe mogu izgledati kao da imaju veće stope bolesti čak i ako je njihovo stvarno zdravlje isto u obije grupe. U statistici se to naziva pristrasnost detekcije.
Neobjavljena studija Henri Forda zavrijedila je i pažnju svjetskih medija. Gardijan piše o ponavljanju i raspravi o istim mitovima, gdje se objašnjava ko su vinovnici cijele priče, kako je anti-vakcinalne grupe i pojedinci guraju, kao i kakve to veze ima sa top establišmentom u Sjedinjenim Državama, na čelu sa Donaldom Trampom.
Iz svega navedenog činjenice su da studija nije objavljena, jer sadrži brojne nedostatke i naučno je pogrešna. To je saopšteno iz kuće u kojoj je i rađena. Stručnjaci koji su se bavili ovom temom potvrdili su tezu da studija nije zasnovana na naučno relevantnim činjenicama, te da kao takva i nije mogla biti objavljena. Sve to saopšteno je javno, što ne daje prostora za teorije zavjere o navodnom prikrivanju nalaza. Zato sporna objava dobija ocjenu – manipulisanje činjenicama.
Ocjenu “Manipulisanje činjenicama” dobija medijski izvještaj koji koristi poznate i tačne činjenice, ali ih interpretira na obmanjujući način. Ovi izvještaji uglavnom koriste tačne informacije za izvođenje netačnih zaključaka ili tvrdnji, čime usmjeravaju zaključke konzumenata medijskog sadržaja u pogrešnom smjeru u odnosu na stvarno značenje predstavljenih činjenica.