U videu (2) (arhivirano 1, 2) se koristi alat sa sajta timeanddate.com kako bi se prikazala raspodjela dnevnog i noćnog osvjetljenja Zemlje u trenutku kada je, prema NASA-i, snimljena fotografija „Plava kugla“ – 7. decembra 1972. godine u 10:38 po koordinisanom svjetskom vremenu (UTC). Na osnovu te simulacije, autor videa tvrdi da su u tom trenutku Sunčevom svjetlošću bili obasjani ne samo Afrika, Arabijsko poluostrvo i dio Antarktika (koji se vide na fotografiji), već i Evropa, djelovi Rusije, Južne Amerike i zapadne Australije. Po njegovom mišljenju, činjenica da se ti regioni ne vide na fotografiji predstavlja dokaz da ona nije autentična.
Adinistrator stranice se potrudio da svojim opisom doprinese kredibilnosti ove tvrdnje. Međutim, kao što ćemo i vidjeti u nastavku teksta – bezuspješno.
Kuglica in d spejs…
Video izvan svake sumnje dokazuje da je najpoznatija fotografija Zemlje iz svemira, popularni „Plavi kliker“, u stvari prevara.
Proces je veoma lak, brz i jednostavan, da svako može uz pomoć smartfona ili PC da uradi ono što je Jake uradio, da ode na , i da se uveri da odnos dana i noći istog datuma kada je napravljena ova fotografija ne odgovara prikazu na “Plavom klikeru”
Kako je nastala „Plava kugla”
Fotografija The Blue Marble snimljena je 7. decembra 1972. g. tokom misije Apollo 17 (arhivirano), u momentu kada se letjelica nalazila na putu ka Mjesecu. NASA opisuje (arhivirano) da snimak pokriva region od Sredozemnog mora do južnog pola Antarktika. U toj konfiguraciji, Sunce je bilo „iza” kamere/astronauta: planeta je bila gotovo potpuno osvijetljena sa strane koju su astronauti vidjeli.
Zbog toga fotografija prikazuje Zemlju kao gotovo savršenu kuglu osvijetljenu s jedne strane i to je bila jedna od prvih visokokvalitetnih fotografija čovjeka koji je vidio cijeli disk Zemlje.
Zašto tvrdnja iz videa da se “moraju vidjeti” i drugi regioni ne stoji
Autor videa koristi simulaciju osvjetljenja (timeanddate.com) i zaključuje da fotografija nije autentična, budući da su regioni – Rusija, Evropa, Južna Amerika i zapadna Australija – navodno u tom trenutku trebali biti osvijetljeni, a na fotografiji se ne vide. To je pogrešan zaključak iz više razloga:
1. Zemlja je sfera i snimljena je iz perspektive letjelice, nije snimljena “ravna karta”. Dakle, iako su neki dijelovi planete bili osvijetljeni u datom trenutku, to ne znači da su svi vidljivi sa tog položaja i pod tim uglom snimanja.
2. Simulacija na timeanddate.com koristi standardnu mapu (na primjer Mercatorovu (arhivirano)) za prikaz osvjetljenja, što znači da prikaz “koji region je osvijetljen” ne uzima u potpunosti u obzir zakrivljenost Zemlje, ugao snimanja, udaljenost letjelice, perspektivu i eventualno rotaciju. Tako simulacija može dati “očekivanje” koje ne odgovara onome što kamera vidi.
3. Fotografija je snimljena kada je letjelica bila relativno blizu (~29 000 km (arhivirano)) i praktično “uspravna” prema Zemlji, sa Sjevernim polom u sjeni i Antarktikom u osvjetljenju.
Očekivanje da će se “svi osvijetljeni regioni” iz simulacije pojaviti na snimku je neosnovano i ukazuje na nerazumijevanje uslova snimanja — prije svega perspektive i geometrije.
NASA-in ekspert razjašnjava uslove pod kojima je nastala čuvena fotografija
U stručnom osvrtu (arhivirano) koji potpisuje NASA-in naučnik Arthur Frederick (Fritz) Hasler (arhivirano) precizno je objašnjeno zbog čega je snimak planete iz te perspektive bio moguć. U trenutku kada je fotografija nastala, Sunce se nalazilo gotovo tačno iza kamere, dok je Zemlja bila nagnuta pod uglom od 23,5 stepeni. Zbog tog nagiba, Sjeverni pol se nalazio suprotno od objektiva, izvan vidnog polja, dok je cijeli Antarktik bio potpuno obasjan. Upravo ta geometrijska postavka uslovila je da snimak može biti napravljen samo u decembru, kada su južne širine u potpunosti osunčane.
Hasler dodatno ističe da je ivica Zemljinog diska na fotografiji jasno ocrtana, osim u donjem desnom uglu, gdje se vidi blago zamućenje, što dodatno potvrđuje smjer iz kojeg je Sunce osvjetljavalo planetu u trenutku snimanja.
Dakle, tvrdnja autora videa da “ako simulacija kaže da su neki regioni osvijetljeni, a mi ih ne vidimo — onda je snimak lažan” jedostavno ne uzima u obzir ključne aspekte:
- perspektivu snimanja (odakle je kamera bila, kakav je bio ugao),
- geometriju osvjetljenja (SunceZemljakamere),
- zakrivljenost Zemlje, i
- činjenicu da simulacija osvjetljenja na mapi ne prikazuje nužno uslove koji se vide iz svemirske perspektive.
Ovakva manipulacija – da se koriste podaci iz jednog alata (mapa osvjetljenja) kao “mjerilo istine”, bez konteksta snimanja – tipična je za narative koji dovode u pitanje naučne institucije i potkopavaju povjerenje u nauku, a u želji da podrže teoriju da je Zemlja ravna ploča, što smo već u više navrata demantovali (1, 2, 3).
Objava dobija ocjene – lažna vijest i teorija zavjere.
Ocjenu “Lažna vijest” dobija originalni medijski izvještaj (u potpunosti proizveden od strane medija koji ga je objavio) koji u sebi sadrži činjenično pogrešne tvrdnje ili informacije. Za sadržaje koji se ocjenjuju kao lažne vijesti može se pouzdano utvrditi da su kreirani i diseminirani sa namjerom da dezinformišu javnost, to jest da tvrdnju koja je u potpunosti lažna predstave kao činjenicu.
Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza.