Dezinformacija

Retrogradna birokratija: Koronavirus razbio iluzije o Evropskoj uniji, vrijeme je da se okrenemo sebi!

Retrogradna birokratija: Koronavirus razbio iluzije o Evropskoj uniji, vrijeme je da se okrenemo sebi!
Tijana Velimirović
Autor
Tijana Velimirović
Objavljeno
24.03.2020

Portal Borba je 20.03.20 objavio tekst pod naslovom:

Retrogradna birokratija: Koronavirus razbio iluzije o Evropskoj uniji, vrijeme je da se okrenemo sebi!

Ne zna se koliko će još pandemija virusa korona potrajati. Ne zna se ni koliko će se opasnom na kraju pokazati. Ni šta ju je tačno izazvalo, ni šta će je okončati. Ne zna se ni kakve će sve konkretne posledice izazvati kad jednom bude proglašena gotovom

I baš zato što sve to, i još štošta pride, ne znamo, već sada znamo kakvi bi zaključci iz sveg tog haotičnog neznanja morali da budu izvučeni. Da li će i biti, kao i uvijek uostalom, drugo je pitanje…

U najkraćem, pandemija virusa korona na djelu je pokazala da, ako u svijetu koji ne možemo da promijenimo namjeravamo da opstanemo dok se taj svijet možda ne promijeni nabolje, moramo da promijenimo kompletnu paradigmu u kojoj živimo već, evo, duge dvije decenije. Ali krenimo (nekim) redom.

EVROPSKA SOLIDARNOST

Prije svega, premda ne i važnije od svega, utvrdili smo ono što smo već mogli da naslutimo. Kao što je u vinu istina, tako je istina i u krizi koja svakome pomaže da pokaže svoje pravo lice. Imamo šta da vidimo.

Proklamovana evropska solidarnost ogoljena je kao obična šarena laža. Uprkos svim lijepim riječima i uzvišenim parolama – kojima nas zasipaju otkako smo pristali da radimo ono što je u njihovom interesu, ne bi li nas ubijedili da je baš to u našem interesu – u odsudnom času krajnje nužde odlučili su da nas prepuste sudbini kakva god da nas snađe i zabranili izvoz medicinske opreme iz Evropske unije.

Zapažanjem da „evropska solidarnost ne postoji“ i da je to samo „bajka na papiru“ predsjednik Srbije Aleksandar Vučić samo je konstatovao ono što je očigledno, no s obzirom na njegov položaj, ova konstatacija ima, ili bi trebalo da ima, i važnu političku specifičnu težinu u budućnosti posle korone.

Ali nisu članovi evropske porodice – Bože, koliko li licemjerno sada zvuči ova fraza – ovoliki neljudi ispali samo prema nama, već su takvi i jedni prema drugima pa šta onda i možemo da očekujemo. I nije izraz rasizma ili zatucane ksenofobije ako priznamo da je, na Zapad sad mislimo, riječ o nekom mnogo gadnom svijetu ili makar onima koji ga predvode (a izabrani su na, jel’, slobodnim i demokratskim izborima).

Uostalom, kakav drugi moralni stav je i moguće zauzeti posle vijesti da je administracija u Vašingtonu pokušala da kupi onu njemačku firmu („CureVac“) koja radi na razvoju vakcine protiv virusa korona i zadrži je za sebe. A da i ne spominjemo sankcije Iranu ili Venecueli od kojih ne odustaju i pored ovakve krize. Da je ovakva kriza nastupila tokom devedesetih godina prošlog vijeka, i mi bismo tako prošli.

DRUGAČIJI SVIJET

Da se pravi prijatelj u nevolji poznaje utvrdili su još stari Latini, a sada se u istinitost te stare spoznaje uvjeravaju i današnji Italijani. Kojima pomoć ne stiže od njihovih porodičnih prijatelja i partnera, nego iz Kine.

I ne samo Italijani. Pomoć iz Kine pristiže i u našu Srbiju, u Irak i Iran, Česi su poslali avion u Peking po pomoć…

Još jedna zanimljiva i rječita vijest koja se zagubila u moru drugih. Izvještavaju lokalni „Đornale di Breša“, kao i njemački „Dojče vele“ u svom italijanskom izdanju, na sjever Italije već su pristigli stručnjaci iz Kine, ali, obratite pažnju, i iz još dvije zemlje koje taj razvijeni i nadobudni Zapad temeljno prezire i u skladu s tim potkopava – iz Venecuele i s Kube.

I iz Brazila stižu vijesti da je tamošnja desničarska vlada Žaira Bolsonara pozvala doktore s Kube da se vrate u tu zemlju u pomoć – nakon što ih je protjerala kao „komunističke špijune“…

Dodajmo ovom mozaiku i obećanje ministra inostranih poslova Rusije Sergeja Lavrova da će ta zemlja, „kao i uvijek, pomoći bratskoj Srbiji“.

Sve to pokazuje da je drugačiji, bolji svijet, ipak moguć. Samo ako nije zapadni. Solidarnost nije sasvim zaboravljena kategorija; treba je potražiti na pravom mjestu, a ostale staviti tamo gdje im je i mjesto.

POSLEDICE NEOLIBERALIZMA

Da ne grešimo dušu, ipak, treba ukazati i da se zapadne zemlje sad zaista nalaze u nezavidnoj situaciji, i tu Italija, izgleda, nije izuzetak – Karl Bilt, bivši premijer Švedske, ukazaće u jednom od svojih tvitova da se baš sve one nalaze na istoj trajektoriji što se tiče broja oboljelih kao i Italija, samo je ona prva započela pa je zato i otišla najdalje u propast.
Zašto su to sebi dozvolile, pitanje je na koje postoji (bar) tri nivoa odgovora.

Pod jedan, preminuli nesrećnici u tim zemljama žrtve su njihove ideologije ljudskih prava, iz koje je proisteklo i oklevanje da se povedu za efikasnim kineskim receptom drastičnog ograničavanja slobode kretanja.

Pod dva, ekonomski interes profita i njegovih vlasnika naložio je da se – po cijenu ljudskih života i širenja epidemije – ovim drastičnim mjerama ne pribjegne onda kad je moralo, jer to košta a na to je kapitalizam mnogo osjetljiviji nego na ljudske žrtve.

I pod tri, mnogo govori i tabela Svjetske banke o broju bolničkih kreveta na 1.000 stanovnika. Svjetski prosjek je 2011. godine (poslednja raspoloživa godina u ovoj statistici) iznosio 2,705 kreveta na 1.000 stanovnika, i skoro je duplo manji nego 1985. kada je ova brojka iznosila 4,126. U Italiji, koja sad skupu cijenu plaća manjku kapaciteta, prosek je 3,4 kreveta na 1.000 ljudi, a pre 50 (!) godina bio je četiri puta veći – 10,6.

Rusija je na 8,2 kreveta (kada se raspadao onaj neljudski sovjetski sistem bilo ih je 13,186), Srbija ima 5,7 kreveta na hiljadu ljudi, a Sjedinjene Američke Države tek 2,9.

„Mnogi centri zdravstvene zaštite u SAD pate od rezanja budžeta i medicinskog osoblja“, opominje ovih dana „Njujork tajms“, a na sličan način i „Blumberg“ ukazuje da „bolnice u SAD jedva da imaju dovoljno kreveta zato što od 1983. smanjuju kapacitete i krešu troškove“.

Očigledno je, jer trendovi su nesumnjivi: nije svijet osiromašio pa zato sada imamo manjak bolničkog kreveta i osoblja nego se plaća račun tom prokleto surovom neoliberalnom poretku, u kome samo profit njegovih vlasnika nema cijenu a sve drugo je podređeno njihovom profitu.

U svakom slučaju, nema više mnogo sumnje oko onoga što nam je činiti. Moramo da se oslonimo na svoje snage. Pomoć prijatelja – znamo sad definitivno i ko su oni, pa na to više ne treba da gubimo vreme i iluzije – jeste dobrodošla, ali ne može da bude dovoljna ako mi sami sebi nismo spremni da pomognemo. I da stvari, sopstvenu državu, (pre)uzmemo u svoje ruke.

A da bismo u svemu tome što je neophodno bili i uspješni, potrebno je i da je – državu, u svim njenim segmentima, do poslednjeg predsjednika opštine i njegovih saradnika – u ruke uzmu najbolji među nama, a ne najpodobniji. Da partokratiju zamijenimo meritokratijom.

Hoćemo li umjeti da uradimo ono što moramo da uradimo? U tom bi slučaju ova pandemija mogla da se pokaže i ljekovitom za naše društvo. U suprotnom, opet ćemo doći u situaciju da ništa ne naučimo iz sopstvenih grešaka.

Autor:
Tijana Velimirović
Objavljeno:
24.03.2020
Raskrinkali smo:
Dezinformacija
Osvježeno:
prije 6 dana

Posljednje objavljene analize

Manipulisanje činjenicama
Montenegro Airlines nije ugrozio zdravlje putnika

Manipulisanje činjenicama često viđamo u izvještavanju medija, posebno kada su u...

29.03.2020 prije 18 sati

Klik na YouTube link nije donacija bolnici u Bergamu

Molimo građane da pažljivo provjere “cirkularne” poruke koje dobijaju prije nego...

28.03.2020 prije 1 dan

Teorija zavjere
Čiji je koronavirus?

Od početka pojave koronavirusa, mediji su postali pogodan teren za plasiranje brojnih...

28.03.2020 prije 1 dan