Naukom protiv mitova: Pelikani ne sintetišu protivotrov

227

U svijetu prirode, mitovi i legende često se prepliću sa stvarnošću, stvarajući netačne predstave o životinjskom ponašanju. Jedan od takvih mitova odnosi se na pelikane i njihov navodni običaj samopovređivanja radi stvaranja protivotrova.  

Pelikani, elegantne ptice vodenih staništa, oduvijek su intrigirali istraživače svojom raznolikom ishranom i jedinstvenim lovom. Njihova prehrambena strategija odražava prilagodljivost i specifične tehnike lova koje su evoluirale kako bi im omogućile preživljavanje u različitim okruženjima. Jedna od najčešćih tvrdnji (arhivirano ovdje), koja kruži internetom već godinama, je da se samopovrjeđuju kako bi proizveli protivotrov.  

Konkretno, postoji tvrdnja da kada pelikan shvati da njegovim mladuncima prijeti smrt zbog ujeda zmije, stane nad svoje slabašne mladunce i lupka se po boku sve dok krv ne počne curiti iz rane koju je sam zadao, pa kapi krvi padaju iz rane majke u usta svojih mladunaca,i odmah dobiju lijek iz krvi koji sadrži protivotrov za otrov. To je zato što se pelikanii hrane zmijama, pa u krvi stiču imunitet na njen otrov i postaje protivotrov. 

U svijetu prirode, fascinantne ptice poput pelikana već su same po sebi čudesne, bez potrebe za dodatnim senzacionalističkim pričama. Nauka nam pruža uvid u njihovu stvarnu prirodu i ponašanje, oslobađajući nas od mitova i neosnovanih tvrdnji. 

Brojne studije (1, 2, 3) kredibilnih ornitologa su potvrdile činjenicu da mladunci pelikana pokazuju specifično ponašanje nakon hranjenja, poput tantruma koji uključuje vrištanje, povlačenje po tlu i udaranje glavom o tlo, ali to se povezuje sa socijalnim interakcijama i hijerarhijom unutar kolonija, a ne sa samopovređivanjem radi pružanja protivotrova.  

Osim toga, uvid u raznolikost ishrane pelikana otkriva složenost njihovog ekološkog ponašanja i prilagodljivost u odnosu na okolinu. Njihove jedinstvene lovne tehnike, raznolike prehrambene navike i sposobnost kleptoparazitizma čine ih fascinantnim subjektima proučavanja u svijetu ornitologije i ekologije. Pelikani su istinski majstori vodenog lova, čija prilagodljivost i strategije omogućavaju njihov opstanak i uspjeh u raznolikim vodenim ekosistemima. 

Različite vrste pelikana koriste prilagođene lovne tehnike u skladu s njihovim staništima i prehrambenim preferencama. Smeđi pelikani, poznati po svojim spektakularnim ronjenjima u more, preferiraju ribu kao glavni izvor hrane. Njihova sposobnost brzog zaranjanja s visine i preciznog hvatanja plijena čini ih majstorima podvodnog lova. S druge strane, američki bijeli pelikani radije se udružuju u koordinisane grupe kako bi zajedno lovili, koristeći svoju kolektivnu snagu za efikasnije hvatanje plijena. 

Osim ribe, pelikani se hrane i drugim vodenim organizmima poput rakova, rakova, kornjača i žaba. Ova raznolikost u ishrani omogućava im prilagođavanje promjenljivim uslovima staništa i dostupnosti hrane. Ponekad pelikani preuzimaju ulogu kleptoparazita, pokušavajući ukrasti hranu od drugih ptica kako bi zadovoljili svoje prehrambene potrebe. 

Dakle tvrdnja da pelikani sami sebi nanose povrede kako bi svojim mladuncima pružili protivotrov protiv ujeda zmije nema naučnih dokaza, jer ornitolozima nije poznato da pelikani vrše takve radnje, niti da se hrane zmijama kako bi stekli imunitet na njihov otrov. Pelikani su majstori vodenog lova, čija evolucijska adaptacija i biološke karakteristike pružaju uvid u složenost prirode i njihovu ulogu u ekosistemu vodenih staništa. 

Zato, kada čujete priče o pelikanima koji se samopovređuju radi protivotrova, zapamtite da istina leži u činjenicama i stručnim istraživanjima, a ne u mitovima i senzacionalizmu. Pelikani su divni i fascinantni baš onakvi kakvi jesu, bez potrebe za dodatnim izmišljotinama. 

Objave sa Fejsbuka dobijaju ocjenu dezinformacija i teorija zavjere. 

Ocjenu “Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija. 

Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza. 

In this article