Ne postoji mikročip koji se može ubrizgati uz vakcinu

Tvrdnje o mikročipu koju se ljudima može ubrizgati zajedno sa vakcinom nijesu nestale sa društvenih mreža ni mjesecima nakon početka masovne vakcinacije.

191

Tvrdnje o mikročipu koju se ljudima može ubrizgati zajedno sa vakcinom nijesu nestale sa društvenih mreža ni mjesecima nakon početka masovne vakcinacije.

U jednom videu objavljenom na Facebooku, sa srpskim titlom, tvrdi se da je čak 1997. godine jedan naučnik je izjavio da je mikročip napravljen u vojnim laboratorijama toliko sitan da se može pomoću šprica ubrizgati u kožu zajedno sa vakcinom:



“Savremene nanotehnologije dozvoljavaju da se to uradi potpuno neprimjetno. 2005. Istraživači objavljuju da savremeni biočip koji se unosi u tijelo čovjeka može da testira na 11 različitih infekcija, uključujući ptičji grip. Rečeno je da ova nova tehnologija može odrediti kako se virus širi. Potpuno je vjerovatno da se nanočipovi mogu unositi sa vakcinama ili drugim ljekovima.”

Kako su brojni svjetski fektčekeri objavili nebrojeno puta raskrinkavajući ovakve tvrdnje, razlog zbog kojeg su one netačne je jednostavan – koliko god sitni bili mikročipovi koji se proizvode, ne postoji nijedan dovoljno sitan da se kroz vakcinu ubrizga ljudima.

COVID vakcine daju se iglama koje imaju unutrašnji prečnik između oko 0,26 i 0,41 milimetara. S druge strane, najmanja radio-frekventna identifikacija, ili RFID čip, zaista je dovoljno mali – 0,125 milimetara. Ali ovi čipovi funkcionišu samo kada su pričvršćeni na antenu koja čini sistem sa jednim čipom veličine zrna pirinča, za koji bi bio potreban špric oko 13 puta veći od onog koji se koristi za ubrizgavanje vakcine.

Iz Columbia Engineering je 12. maja saopšteno da su istraživači razvili medicinski mikročip zapremine 0,1 kubnih milimetara, za koji kažu da je najmanji sistem sa jednim čipom te vrste i da se može ubrizgati hipodermičkom iglom.

Međutim, samo zato što čip može da stane u iglu ne znači da se koristi za tajno mikročipovanje ljudi, a kako je rekao lider studije, Ken Šepard, profesor elektrotehnike i biomedicinskog inženjerstva, uređaj još nije odobren za ljudsku upotrebu. Rekao je i da istraživački tim radi na proširenju sposobnosti čipa, ali trenutno je u stanju da prati samo tjelesnu temperaturu. Oni su za USA Today potvrdili da čip nema nikakve veze sa COVID-19 vakcinama. Portparolka Holi Evarts objasnila je da se radi o poboljšanju zarastanja rana i potencijalnom liječenju bolesti, ka oi da je čip nije testiran na ljudima, što se neće desiti uskoro.

Tvrdnje da je vojska razvila ovakav čip i da postoji čip koji može detektovati širenje virusa aktuelizovana je nakon intervjua u aprilu američkog penzionisanog pukovnika Metjua Hepberna, koji je bivši vojni ljekar za zarazne bolesti, a sada lider projekta u okviru programa za hemijske, biološke, radiološke i nuklearne odbrane. On je opisao senzor koji može da otkrije da li se osoba razbolijeva, na kojem rade od 2016. godine i koji bi mogao da se prilagodi i pomogne u otkrivanju ranih slučajeva COVID-19 i drugih bolesti.

Međutim, taj sensor nije mikročip, kako je saopšteno iz kompanije Profusa, koja je 2016. dobila 7,5 miliona dolara za razvoj senzora. Njihov prvobitni cilj je bio praćenje zdravlja vojnika u realnom vremenu u aktivnim borbenim zonama.

Senzori sadrže fluorescentne molekule koji emituju svjetlost koji identifikuju i prate kiseonik, glukozu, i druge biomolekule u telu. Ako se oni povećaju ili smanje, to može ukazivati na to da se osoba razbolijeva i da bi uskoro mogla pokazati simptome.

Te promjene se registruju preko drugog uređaja, čitača, koji se nosi na površini kože ili se drži rukom direktno na vrhu ubrizganog senzora. Čitač šalje signale kroz kožu do senzora, koji emituje svjetlosne signale sa informacijama u realnom vremenu o prisutnim biomolekulima. Informacije koje prikupi čitač prikazuju se na šifrovanoj telefonskoj aplikaciji preko Bluetooth-a.

Ovu objavu ocjenjujemo kao teoriju zavjere. Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza.

Autor:

Darvin Murić

Objavljeno:

01/12/2021

Ocjena:

Raskrinkano, Teorija zavjere
In this article